Proslo je vrijeme.. nakon godinu dana, dodje i taj trenutak da se napise nesto i ovdje.. Sjedim i citam ove stare postove i smjeskam se.. pa covjece punu godinu ja usla na ovu stranicu nisam.. zaboravila sam svoj blogg, svoj dnevnik, svoje uspoemen.. da li to znaci da mozda ne zelim da ih se uopste i sjetim.. pa, u jednu ruku i jeste tako dok u drugu opet neke se stvari i ne zaboravljaju.. u godinu dana desilo se sta se mozda i trebalo desiti.. usli su mnogi ljudi u moj zivot dok su drugi jednostvano isplovili iz njega kao da zapravo nikada tu i nisu bili.. necu se osvrtati na neke stvari, koje su pisane na ovome bloggu.. neka stoje,, tu su uspomene da stoje i ne brisu se,, jednostavno naslov ovog posta moze dosta toga i reci i pojasniti.. proslost je tu da bude proslost.. a ona lijepa neka se uvijek pamti.. i da ne duljim previse.. desilo se nekih stvari za koje se covjek u jednu ruku i najmanje moze nadati da ce se ikada i desiti.. ali jedino sto iskreno i jedino mogu izdvojiti jeste smrt jedne meni drage osobe.. ma nije to samo jedne meni drage osobe.. to je smrt moje druge polovice i tijela i duse i srca.. smrt svega onoga lijepog u meni.. smrt koja me je pogodila kao sto me nikada nista nije pogodilo.. smrt koja nije da boli-ona ubija, smrt koja nije da se zali-ona reze, smrt koja nije da se ne zaboravlja-ona te prati kroz cijeli zivot, ona ti stvara stran osjecaj, ranu na srcu, tezinu u tijelu.. na svaki vraceni trenutak ona te ubija polako, rusi ti snove, nade mastanja.. sama pomisao da je otislo ono jedino sto te je ikada najvise voljelo, ono koje je spremno za svaki trenutak dati svoj zivot za tebe, ono koje nije znalo kako rijecima da izrazi svoju bol, svoju srecu svoju ljubav.. nije znalo da kaze sta ga boli, sta mu smeta sta ga muci.. nije znalo da pita nije znalo da odgovori.. ali oci su govorile sve.. oci su bile zamjena i jezika i glasa i svakog osjecaja i svake rijeci.. oci su otkrivale pricu duse, pricu srca pricu jednog zivota.. govorile su znakovima ljubavi.. kroz njih se vidjela sva toplina i sva ljubav tog malog tijela-koji je predstavljao moj cijeli svijet..koji je predstavljao smisao moga zivota, smisao svega sto me zanima i svega sto volim.. volila sam samo tu malu dobru dusu, volila sam te oci-koje su mi znacile kao cijeli svijet.. volila sam tu obostranu, rijecima neopisivu ljubav.. volila sam to malo tijelo, tu malu dusu.. a nje vise nema.. ostaje samo prazna rupa negdje duboko u meni.. i evo ne da mi mira.. muci me.. svaka noc je ista.. svako razmisljanje i svaka sjecanja prije puta u duboki san.. svaku noc jedno srce pati jer je volilo i bilo voljeno.. ali jedno ostaje.. ta ljubav nikada umrijeti nece.. ta ce ljubav predstavljati nedogorjelu svijecu, neugasenu vatru, nezalazece sunce.. ta ljubav predstavlja zivot..
....volim te moje malenoo